Vječnost i postojanje smisla u njemu tema je koja vas je sve oduvijek zaokupljala. Vaš život u vječnosti čini vam se ponekad sa vaše pozicije tako malen, tako beznačajan. Znamo da mnogi od vas u nekim periodima svoga života izgube „tlo pod nogama“ te počnu padati u neke njima samo znane „crne rupe“.
To mi zovemo prepuštanje. Prepuštanje raspadanju kako bi se ponovo sastavili, sada kao netko sasvim novi. Kao netko sa znanjem i vještinama potpuno stranim onom raspadnutom dijelu. A onda krećete dalje, do nekog novog raspadanja.
I gdje je tu smisao pitaju sada mnogi od vas. Smisao je u postojanju, u postojanju u vječnosti. Jer ono što vi sigurno imate je postojanje, u onom što sigurno je - u vječnosti.

Kada bi živjeli život bez lomova živjeli bi vječnost u jednom životu, toliko bi vam se činio dug i naporan. Nakon nekog vremena "vrijeme" bi izgubilo svaki smisao i vi bi u jednom trenutku pomislili da idete unazad, a ne unaprijed.
Zato postoje ti lomovi, da vas prekinu u vašoj svakodnevnici, da vas polome kako bi se ponovo mogli složiti, sa novim znanjima i novim iskustvom, uvijek pametniji i sretniji. Do neke nove lomljave, kada vaša duša odluči da je vrijeme za novi raspad.

I odbacite strah, odbacite tu emociju kojoj možete samo robovati. Dozvolite joj da vas pogurne u određenom trenutku ali joj se nemojte prepuštati. Odbacite ju tako što ćete prekinuti sve radnje nekim naglim pokretom, promjenom kretanja, promjenom izvođenja radnje, plesom, glasnim povikom, izlaskom u prirodu, čitanjem knjige ili meditacijom uz neki film. Napravite bilo što samo nemojte dopustiti sebi upadanje u stanje straha. To je ono što svi zasigurno možete, osjetiti navalu straha i prekinuti ju, ne prepustiti joj se.
Jer ona vam zamračuje um i ruši zaštite, dovodi vas u područje koje je vama neistraženo i ostavlja u samoći. Nigdje možda niste toliko usamljeni kao u emociji straha. Zato joj se nedajte, vi ste jači od nje, puno jači, samo ako to želite.

Kada prihvatite svoje postojanje prihvatili ste i svoj život. A to je ono što je većini najteže, prihvatiti svoj život. Zato krenite od malih stvari. Započnite pisati svoj „dnevnik prihvaćanja“. Pokušajte na dan prihvatiti barem četiri stvari i zapišite ih u svoj dnevnik.
Prihvatite ih na način da razmišljate o njima, da ih vizualizirate, da postane to što u tom trenutku prihvaćate. Krenite od malih stvari pa prema velikima. Krenite od predmeta koji su vam dragi ili koje često koristite, zatim prihvaćajte osobe, događaje, dijelove sebe.

Sve to dovodi vas u trenutak u kojem jeste, daje vam mogućnost da ne lutate po prošlosti i sadašnjosti nego vas stavlja u jedino mjesto koje sada postoji, u vaš život u ovom trenutku.
Na taj način kada prihvatite život i sebe u njemu otvorit će vam se vrata njegovog shvaćanja, bit ćete bliže shvaćanju svoga života nego što ste ikada bili.

Probajte i igrajte tu igru prihvaćanja, ne odustajte od sebe i svog života.